/
Mangulica bluz
Priča o jednom gradu
TAGOVI: fino

Od dana kad sam ga upoznao, pre svega par meseci, kada ću ga intervjuisati baš za ovaj časopis, Dule Vranić je „pretio“ tim vinima i tim ručkom.
Iskren da budem, pojma nemam kako se našla za mene stolica za tim stolom.
Tipa sam do tada video samo dva puta.
Valjda je stvar u tome da smo o vinima obojica govorili tiho, strastveno, posvećeno. Nekako obuzeto. Da sam malo manje ateista nego što jesam, rekao bih – religiozno.
A onda je došao i taj četvrtak u Panorami. Dule, Kragujevčanin, somelije (Lukoviću, ne ispravljaj me!), koji živi i radu u Njujorku. I nas sedmorica, ako se ne varam. Njegovi prijatelji, somelijei, predstavnici vinskih medija... Maleno, odabrano (uz par njih opravdano odsutnih) društvo. Van svake sumnje, privilegovano.
To smo, u skladu s glavnim jelom, interno nazvali „mangulica bluz“. Kao podsećanje na „Šumadijski bluz“, na jedan sjajan bend, na jedan vanserijski vokal. Kao omaž jednom divnom gradu. Našem gradu.
A vina... O, kakva su to vina bila! Sjajna. Spektakularna. Vina koja ti pomeraju granice. Koja ti prometejski donose vatru iz daleka, ukradenu negde u Napi, u Oregonu, ili negde u vinogradima Austrije...
Vina čiji ukus posle danima nosiš na nepcima. Posle kojih stvari nisu iste. Posle kojih ti više nisi isti.
Ipak, ne želim da ovo bude priča o vinima. Ne o onom „smaragd“ rizlingu. Ni o onom pinou, ni onom sira... Ni o mangulici, ni o divnoj Saher torti iz Beča.
Hteo sam, u stvari, da ispričam pričicu o davanju. O deljenju. Znanja, iskustva, sjajne energije.
Pričicu o, možda čak, jednom gradu.
Jer, da nije Kragujevca, Dule Vranić i ja verovatno ne bismo ni znali jedan za drugog.
Ili to bar ne bi bilo ovako sjajno.
* * *
Dobra poezija mora da bude lična, ali nikako ne sme da bude privatna.
Tako nam je pre petnaestak godina – okupljenima u Književnom klubu kragujevačkog SKC-a – govorio Sale Milenić, profesor filozofije i pesnik. Odličan pesnik.
Ipak, postoje privatni trenuci koji se, svojim značajem osvetljenim iz pravog ugla, otimaju naizgled logičnim ograničenjima i počinju da vape za baškarenjem u javnom prostoru.
Otuda ovaj tekst ovde.
Iskren da budem, pojma nemam kako se našla za mene stolica za tim stolom.
Tipa sam do tada video samo dva puta.
Valjda je stvar u tome da smo o vinima obojica govorili tiho, strastveno, posvećeno. Nekako obuzeto. Da sam malo manje ateista nego što jesam, rekao bih – religiozno.
A onda je došao i taj četvrtak u Panorami. Dule, Kragujevčanin, somelije (Lukoviću, ne ispravljaj me!), koji živi i radu u Njujorku. I nas sedmorica, ako se ne varam. Njegovi prijatelji, somelijei, predstavnici vinskih medija... Maleno, odabrano (uz par njih opravdano odsutnih) društvo. Van svake sumnje, privilegovano.
To smo, u skladu s glavnim jelom, interno nazvali „mangulica bluz“. Kao podsećanje na „Šumadijski bluz“, na jedan sjajan bend, na jedan vanserijski vokal. Kao omaž jednom divnom gradu. Našem gradu.
A vina... O, kakva su to vina bila! Sjajna. Spektakularna. Vina koja ti pomeraju granice. Koja ti prometejski donose vatru iz daleka, ukradenu negde u Napi, u Oregonu, ili negde u vinogradima Austrije...
Vina čiji ukus posle danima nosiš na nepcima. Posle kojih stvari nisu iste. Posle kojih ti više nisi isti.
Ipak, ne želim da ovo bude priča o vinima. Ne o onom „smaragd“ rizlingu. Ni o onom pinou, ni onom sira... Ni o mangulici, ni o divnoj Saher torti iz Beča.
Hteo sam, u stvari, da ispričam pričicu o davanju. O deljenju. Znanja, iskustva, sjajne energije.
Pričicu o, možda čak, jednom gradu.
Jer, da nije Kragujevca, Dule Vranić i ja verovatno ne bismo ni znali jedan za drugog.
Ili to bar ne bi bilo ovako sjajno.
* * *
Dobra poezija mora da bude lična, ali nikako ne sme da bude privatna.
Tako nam je pre petnaestak godina – okupljenima u Književnom klubu kragujevačkog SKC-a – govorio Sale Milenić, profesor filozofije i pesnik. Odličan pesnik.
Ipak, postoje privatni trenuci koji se, svojim značajem osvetljenim iz pravog ugla, otimaju naizgled logičnim ograničenjima i počinju da vape za baškarenjem u javnom prostoru.
Otuda ovaj tekst ovde.
TAGOVI: fino
Vino & Fino je magazin koji se bavi vinom, vinskom i gastronomskom kulturom u Srbiji i regionu. Postoji od 2011. godine, štampa se u 11 000 primeraka i distribuira besplatno restoranima, vinotekama, hotelima, kafićima i vinarima u Srbiji, BiH i Crnoj Gori, menadžerima i direktorima većih kompanija, kao i ljubiteljima vina i finih stvari. Magazin okuplja vinske stručnjake iz Srbije i regiona, uz značajnu saradnju sa nekim od najvećih svetskih imena iz oblasti vinske kulture i gastronomije.
🡅








.webp)
(2).webp)